Istra, druga strana razglednice
U narednih nekoliko redaka neću pisati hvalospjeve kojih ima na pretek već isključivo o onom što mi se nije svidjelo.
Proteklih godinu dana proveo sam u Istri. Na istarskim cestama, u istarskim gradovima, selima, turističkim lokacijama, plažama i istarskim šumama. Vozio sam i neke automobile, nisu me se dojmili pa nisam ni pisao testove o njima.
Ali ono što je maksimalno okupiralo moju pažnju bila je Istra. Kroz proteklo desetljeće i više, stvorena je percepcija napredne, posložene, izgrađene destinacije kako za turizam tako i za ugodan cjelogodišnji život. Med i mlijeko, svi bogati, zdravi, sretni. Žive u blagostanju i sreći. O turizmu da i ne govorimo tu samo cvatu ruže. Istra rekordna, najbolja, Istra puna usta političarima, Istra ovo, Istra ono…
A dali je baš tako?
Iz dana u dan iz mjesta u mjesto iz ceste u cestu uvjerio sam se na vlastite oči i uši da se Istra nimalo i ni po čemu ne razlikuje od ostatka Hrvatske.
Korumpirana, dotrajala sa šikara turizmom kakav se u negativnom kontekstu može vidjeti po cijeloj hrvatskoj obali. Dali bih mogao tu živjeti do kraja života. Ni slučajno. Jedva sam dočekao da se vratim na kontinent, na kontinentalnu klimu u Zagreb u veliki grad. Radije ću kupiti vikendicu negdje u Sloveniji, u hladu, pored nekog jezera.
Opis života na moru pa tako i u Istri može se svesti na nekoliko ključnih riječi, “grubo je, šporko, monotono i depresivno”. Ljudi stvaraju percepciju života na moru kroz tjedan dana godišnjeg odmora u sedmom mjesecu. Cjelogodišnji život nešto je posve drugačije.
GRUBO JE.
Tu riječ često koriste Dalmatinci a vrlo zorno opisuje klimu. Ono zbog čega ljudi najčešće smatraju da je ljepše živjeti na moru upravo je klima a tu leži prva pogreška. Kontinentalna klima je blaga a mediteranska je gruba pa čak i brutalna. I sama priroda mediteranskim oštrim otpornim raslinjem prilagodila se i govori nam koliko je klima u stvari brutalna.
Latice, ruže i nježno cvijeće uspjeva na kontinentu na kontinentalnoj klimi a ne na moru. Proljeća i jeseni nema. Ima samo zima i ljeto.
A kakva je zima?
Blago rečeno neugodna. Vjetar puše neprekidno, svaki dan, nekad jače nekad slabije nekad bura nekad jugo ali uvijek a baš uvijek je neugodan. Temperature zimi kreću se oko 10°celzijusa. Ako zasja sunce sija snažno, prži, znoje se leđa a odmah zatim zapuše hladan vjetar i reže po leđima, pa tako u krug. Rezanje, znojenje, hladno rezanje, znojenje i tako 100 puta na dan. Treba dodati i česte kiše, oluje, pljuskove i nevere. Nemoguće je ispravno se obući. Temperatura se mijenja iz minute u minutu. Normalno ne postoji.
Grijanje je obavezno tko ga ima. Gasi se 15. 04. ili 01.05. Sezona grijanja traje pet, šest mjeseci.
A bez obzira na temperaturu iznad nule, dapače za zimske mjesece relativno visoku, ove domaće budale sole pulske ceste. Sipaju sol…??? Zašto?
Vjerojatno zbog korupcije. Nabavljaju sol koja im ne treba, pa ju onda prosipavaju iako ne treba, da bi onda opet mogli naručiti novu iako im ne treba.
Korupcija u Istri na istoj je razini kao i korupcija u cijeloj Hrvatskoj. Ono što je HDZ na nacionalnoj razini to je IDS u Istri.
A kakvo je ljeto?
Od 01. 06. dolazi ljeto, pakleno, spaljena zemlja, abnormalne vrućine, toplotni valovi i udari koji se neprekidno izmjenjuju i ne popuštaju nikada. Predaha nema puna tri/četiri mjeseca. Dan noć. Vlaga u zraku, neprekidno znojenje, visoke noćne temperature, loše spavanje, pretoplo more, prljave i pretrpane plaže. To je samo mali dio. Dnevne i noćne temperature su strašne i tako redom tri/četiri mjeseca čistog pakla. Pa kada se tu pridoda turizam i turisti, gužve u prometu i gužve u tim jadnim dućanima, nastaje pravi horor. Ja mislim da ćemo mi uskoro plaćati turistima da dođu a ne oni nama. Ljudi žive u uvjerenju da se ljeto i ljetne vrućine lakše podnose na moru nego u gradu. Totalno krivo. Možda je ta teza i bila točna prije 40 godina kada su na moru noći bile hladne ali danas više nije tako.
Ako se tako nastavi a sve izgleda da hoće uz ovakve nesnošljive vrućine, poreza na nekretnine, viška kreveta (država kaže da imamo oko 2 i pol milijuna kreveta a u protoku milijun gostiju) biti će nekretnina po Jadranu u bescjenje, kao u Slavoniji. Ako imaš na Jadranu nekretninu u kojoj ne stanuješ, ne iznajmljuješ, ne ljetuješ a na nju plaćaš porez, šta će ti, bolje da ju prodaš. A takvih će u narednim godinama biti sve više i više.
A kakvo je more?
More je lijepo, plavo ali i hladno. U sječnju, veljači, ožujku, travnju i svibnju kupanje nije moguće. Već u sedmom, osmom i devetom mjesecu. Ako se zalomi da je puno algi i prirodnog mulja, kao na primer u Poreču onda kupanje nije moguće ni u sedmom mjesecu. Ako ste falili pa ste uzeli tjedan dana godišnjeg baš u periodu cvjetanja mora onda ste pegula.
Ajmo dalje druga riječ koja opisuje život na moru, od one četiri u početku, je šporko.
ŠPORKO JE.
Kako dalmatinci kažu, šporko je. I istarsko podneblje je šporko. Zmazano, kronično prljavo. Smeće ne predstavlja glavni problem. Ono je veliki problem ali ne i glavni. Prljavo je od zemlje crljenice, soli u zraku, makadamskih bijelih cesta, šute, nedovršenih okoliša, građevinske prašine, makadamskih parkinih mjesta, šuta dvorišta, izdrobljenog lišca kojeg nitko i nikada ne skuplja itd. itd… Sve je zmazano, balkoni, terase, stanovi, tepisi, automobili, sve je zmazano od crljenice koja se neprekidno vitla po zraku. Od soli koju s mora donosi vjetar.
Sve navedeno se izmješa i kumulira opću zmazanoću na koju baš nitko više ne obraća pažnju. Nju pere kiša i otpuhuje vjetar. Ako kiše nema sve se pretvori u masu sličnu pustinjskom pijesku a stalni vjetar to neprekidno raznosi. Imati čisti automobil nemoguća je misija. S vremenom postaje kronično prljav crvenkastom zmazanoćom koja se uvlači u najsitinje pore svega pa i života.
Kako je Slovenija čista tako je Hrvatska prljava a Istra također. Nije Istra samo istarski ipsilon. Kada se vozi po njemu upije se malo prirodnih ljepota ali postoji i druga strana Istre a to je njena zapuštena unutrašnjost, dotrajalost baš svega što su svojedobno napravili Austrougari a kasnije i Tito u Jugoslaviji. Sva ta infrastruktura je dotrajala i na izdahu snaga. To je i stambeno raspadajuća Istra. Trideset zadnjih godina samo se kosi po koji travnjak i to je sve. Prljavština, zapuštenost, dotrajalost, kriva percepcija sve to doprinosi urušavanju postojećeg. A glupo domicijelno stanovništvo, al zaista glupo nije u stanju napraviti ništa. Zato i Brijuni već trideset godina stoje i propadaju. Brijuni su prava slika i prilika Istre, pravi odraz cijele Istre u zrcalu Briuna.
Laži političara na nacionalnoj razini proporcionalno su lažima političara na lokalnoj razini. Svako selo u Hrvatskoj ima direktora turističke zajednice sa tajnicom, vozačem, pomočnikom i tko zna s kim još, koji ništa ne rade a zaduženi su da u pravom trenutku podržavaju smjernice i laži onih na vlasti. Zato je turizam iz usta političara super, brojke su super a kada one nisu super onda je njima isto tako dobro, kažu, jer hoćemo tobože održivi turizam. Za svaku turističku situaciju imaju pripremljenu laž. Ako su brojke dobre onda se hvalimo rekordnim brojkama ako su slabije hvalimo se uspjesima vlade prema održivom turizmu ako su loše onda idemo prema elitnim turizmu. A istina je posve drugačija. Predsezona i posezona potpuno izumiru. Špica sezone nikad kraća. U tzv. predsezoni nema nikakvog osnovnog sadržaja poput otvorenih dućana, restorana, raznih kioska, trafika ili kamoli nešto drugo. Poslovni interes malih poduzetnika sve je manji jer se s nekoliko dana sezone ne mogu pokriti troškove cijele godine a njima je to uvijek bio glavni cilj i motiv rada. A bez njih nema turizma. Poslovnih subjekata koji čine turističku ponudu sve je manje. Sve je manja zainteresiranost za uslužne djelatnosti u turizmu. Kada se sagleda šira slika u kojoj imamo globalno zatopljenje, hrvatski staromodni turizam s nemogućnošću promjene, nezainteresiranost poslovnih subjekata onda dolazimo do zaključka da je hrvatski turizam u laganom ali sigurnom stagniranju ako ne i izumiranju.
Hrvatski šikara turizam privlači upravo i takve goste. Npr talijani, oni kojima su se domicilni stanovnici uvijek klanjali, ruke im ljubili, u dupe im se uvlačili dolaze sada u vrlo malom broju i to oni najsiromašniji. Vidi se to po njihovom voznom parku.
Hrvatski elitni turizam, šta je to…???
On je negdje drugdje, npr. u Dubaiju.
Tu je i onaj glupi turistički slogan “Hrvatska puna života”. Toliko ga je puna da ljudi iz nje bježe.
Ajmo dalje…monotono je…
MONOTONO.
Neupućeni ljudi ponavljaju floskule “cjelogodišnji turizam”. Puna su im usta cjelogodišnjeg turizma a vjerojatno nikada nisu bili na moru u siječnju, veljači, ožujku, travnju, svibnju…
Da su bili, vidjeli bi da u tim mjesecima ne Jadranu nema nikoga i ništa. Da nema ni pasa, ni žive duše. Tužno je. Domicilno stanovništvo pozatvara sve. Od soba, apartmana, kafića, restorana, pekara, slastičarnica, trafika i svih drugih uslužnih djelatnosti i sadržaja koje sačinjavaju turizam. Zatvore tuševe na plažama, ne samo da zatvore vodu već poskidaju špine, maknu cijevi uklone svaki trag da je tu postojao tuš. Ako se netko želi istuširati poslije kupanja u posezoni neka se tušira negdje drugdje ali na njihovim plažama ne. Sve je zatvoreno jer nema za koga, jer nema turista. A zašto ih nema? Vrlo je jednostavno, jer nema mora, jer nema kupanja. Hrvatski turizam je isključivo turizam kupanja. A kada toga nema, nema ni turista. Pitam se kako li je tek u tim mjesecima strašno i jadno na otocima.?
Hrvatska država gasi i uništava. Kako su uništili industriju i poljoprivredu tako sustavno uništavaju i turizam. Turizam je zapušten, dotrajao, devastiran bez ikakvih drugih sadržaja osim onih prirodnih što već dugo nije dovoljno. Trebalo bi se sagraditi novi turizam kako je to svojedobno napravio Tito a takvo što bi sada bilo jednako gradnji Hrvatske svemirske stanice na Marsu.
Jugoslavenski turizam bio je turizam predsezone, glavne sezone i posezone. On se najviše približno cjelogodišnjem turizmu. Početak je bio Uskrsom i trajao do kraja 10. mjeseca. Jugoslavija je imala brojke kojima se hrvatski turizam nikada nije uspeo ni približiti. Jugoslavenski turizam bio je elitni turizam u odnosu na ovaj današnji hrvatski. Današnji turizam je turizam siromašne klijentele, kratkog daha, brzog izmjenjivanja gostiju, stampedo turizam, turista koji su prvi dan uljuđeni a treći kada odlaze hračnu kroz prozor svog automobila i komentiraju, mrš pizda vam materina, lopovi prevarantski, nećete nas više nikada vidjeti.
Tomu uveliko pridonose i ljudi koji su preuzeli ugostiteljsku djelatnost, ne razumiju se u taj posao i stvaraju nepovjerenje kod gostiju. Dižu cijene, spuštaju, sve djeluje kao prevara. Imaju prastare ugostiteljske objekte. Sve to izgleda kao iz 18. stoljeća.
Prije 40 godina svaki ugostiteljski objekt na Jadranu imao je veliku terasu sa živom muzikom. Bilo je bezbroj sadržaja na rivama u restoranima u malim i velikim mjestima.
Današnja istarska mjesta, gradovi i sela imaju malo toga u sezoni, koja u špici, kažu domaći ljudi traje od 15.07 do 18.08. a nimalo i ničega u zimskim mjesecima. Zapadna strana još nekako ali istočna baš nikako. Ljetovanje je jedna priča a cjelogodišnji život sasvim druga. Marčana (Divlji Zapad bespravne gradnje, krupnog otpada, napuštenih automobilskim karoserija, Teksas Istre, ali tako je i u mnogim drugim mjestima Istre, televizija je jedno a pravo stanje nešto sasvim drugo) , Medulin, Premantura, Banjole, Valbandon, Fažana nemaju po zimi ništa, treba napomenuti da nemaju ni po ljeti ali po zimi, kjuzo, the end, sve je zatvoreno, zaboravljeno, zabarikadirano, nema nikoga a gradovi ako se ta mjesta uopće mogu nazvati gradovima tipa Barban, Vodnjan, Barbariga, Žminj jadno i prejadno. Pazin tužno. Poreč je nekada bio turističko mjesto danas nije ni grad ni turističko mjesto. Ima neki čudan turizam. Više liči na neko prigradsko naselje kao Sesvetski kraljevec ili Zaprešić pored Zagreba.
Flengi, Kloštar, Gradna, ta mjesta i te birtije izgledaju kao svratišta iz vremena Matije Gupca.
Červar, jednom riječi strašno, tu su izbjeglice uništile sve a onda se država pobrinula da tako i ostane. Nekada elitno, mondeno mjesto udaljeno samo tri kilometara od Poreča pretvoreno je u devastirano ruglo. Još i danas, 35 godina od rata vidljivi su tragovi staja za domaće životinje. I to u prizemlju apartmanskih zgrada namijenjeni elitnim poslovnim prostorima.
Barbariga se također pretvorila u nešto slično.
Fažana pustinja, Limski kanal turističko ruglo Istre, žabokrečina, Vrsar s onim prekomjernim rampama na parkinzima, kud god se okreneš čeka te nova rampa. Grad rampi.
Rovinj je ok. Uspio se podići zahvaljujući nekolicini pametnih ljudi, nije to ništa posebno ali je super u odnosu na ostale hrvatske turističke gradove.
Novigrad je lijep, uspjeli su uskladiti staro i novo. I dalje ima turistički štih.
Pula je mali grad, malih ljudi, fali joj mnogo toga. Pripizdina je to. U stvari realno gledajući cijela ta Istra jedna je velika pripizdina. Fejk. Čuvaju taj sablasni Uljanik to ruglo koje je već odavno trebalo srušiti. Šoping centri Pule i ostali u Istri po ponudi robe puno su slabiji u odnosu na one u gradu Zagrebu. Da nema mora bila bi to najzabitija zabit svijeta. A to važi i za ostale gradove i mjesta uzduž Jadrana. Zamislimo samo kako bi ta mjesta izgledala, jadna i siromašna da nema mora, mislim da ne bi ni postojala.
A ta famozna istarska sela oko Svetivančanata to je posebna priča i laž svemirskih razmjera. Govori se da tamo vole imati kuće gey populacija, udaljeno od očiju i svijeta. Da se tamo sakriju i uživaju u samoći. Jer tamo, ljudi moji, nema ništa i nikoga. To su cestuljci obrasli šikarom i po koja prastara kamena napuštena kuća, nikakva infrastruktura, sve zapušteno i zaraslo. Kada se nađete tamo ne možete vjerovati da bi netko tamo proveo i pet minuta a kamoli stanovao ili živio. To je napuštena vukojebina bez ikakvog uvjeta za život. Totalna pripizdina. Propaganda radi svoje i stvorila je neki lažni image oko istarskih sela. Taj image je lažan. Tamo nema ničega i nikoga, tamo se ne živi, tamo je nemoguće živjeti jer nema osnovnih uvjeta za to. Tamo nema kruha, novina, kanalizacije a nema ni noćne ulične rasvjete. Tamo je toliko grozno da bi to trebalo pokazivati kao primjer groznog mjesta za život. S kim god sam razgovarao o tim selima i kućama koje se tamo grade složili smo se da nam nije jasno zašto se to tamo gradi. Al eto…
Uskrs, Prvi Maj, završetak škole, to su bili datumi početka sezone u Hrvatskoj kada smo bili u Jugoslaviji. Sada za Uskrs nema nikoga za Prvi Maj također nikoga za završetak škole, ništa. Domaći ljudi prihvatili su to kao normalno već dugi niz godina. Ne uzrujavaju se zbog toga. Znaju da sezona počinje 01.07. a traje do 30. 9. Špica sezone je od 15.07. pa do 18.08. i to je to. U Makarskoj je špica od 1. do 15. 8. Halo... dva tjedna!!!
Nitko se ne uzbuđuje zbog toga. To je jednostavno tako. Oni već dugo ne žive samo od turizma. Oni su svi uhljeljeni u državnim poduzećima, općinama, čistoćama i sl. Od turizma, tko ća uvati. Na pitanje o predsezoni i posezoni samo odmahuju rukom a na pitanje o cjelogodišnjem turizma umiru od smijeha. Nema od toga već odavno ništa. Nema ni zarade za privatne iznajmljivače. Jedva repaju za režije. Netko nešto a mnogi ništa. Svaki treći apartman ili soba ostaje prazan tokom cijele godine uključujući i sedmi i osmi mjesec. Kada je država trebala upozoriti iznajmljivače da ih ima previše, šutjeli su. Ministar turizma Tonči Glavina priznao je da su privatni iznajmljivači u srcu sezone 2024. bili prazni, njih 40 posto. Govori da su smještajni kapaciteti popunjeni 58 dana. A sada pričaju o kvazi održivom turizmu. Neće uskoro biti nikakvog a ne održivog.
Lokalno stanovništvo sve svoje nedaće pokušava riješiti po sistemu, odrat ćemo turiste. Pa su tako, pričaju ljudu, lokalni taxisti naplaćivali prošle godine relaciju od Pule do Medulina, 9 km, sto eura. Samoposlužne praonice naplaćuju 50 centi 20 sekundi špricanja. Da se podsjetimo za vrijeme kune praonice su naplaćivale 5 kuna 5 minuta.
Malo “bolje” apartmane naplaćuju 350 eura. O cijenama u restoranima da i ne govorimo. Kava u kafićima od 3 do 7 eura. Kuglica sladoleda 2 do 5 eura. Moramo se prisjetiti da je kuglica sladoleda za vrijeme kune bila dvije kune a sada je 2 eura. Dakle jedan za jedan. Samo u Hrvatskoj se mogao desiti fenomen prelaska iz slabije valute u jaču jedan za jedan. Itd. itd. Dućani koji su prije bili sve po 10 kuna sada su sve po 10 eura. Jebeš ga…kakvi ljudi takve cijene, kakvi ljudi takvi političari takva vlada takva država.
Vrti se neka mantra da su Hrvati dobri ljudi. Po čemu, po obiteljskom nasilju, po prebijenim ženama, po krađi, po laganju varanju, pljačkanju ili po nasilnim izgredima po utakmicama. Po čemu se mjeri taj koeficijent dobrote?
Možda su Filipinci bolji ljudi.
DEPRESIVNO JE
O tome se zna sve. O depresivnoj klimi, južini i depresivnom okruženju ne treba gubiti vrijeme i trošiti riječi. Jednom riječju to je za one koji moraju ili one koji su se zajebali ali ne žele to priznati. Nije isto doći na more tjedan dana u osmom mjesecu ili tamo trajno živjeti. Život na moru niti je lijep niti je ugodan, baš naprotiv. To je robija otvorenog tipa.
P.S. Domicijelno stanovništvo vozi najstariji vozni park u Europi. Cca 30 godina im je prosjek starosti. Nikada prije nisam vidio da im se lak ljušti sa krova i s prednje haube. Svaki treći im je takav, oljušten. Oni automobile ne parkiraju u garaže jer su garaže pretvorili i nekakve nakaradne apartmane koje im ionako nitko ne unajmljuje. Neki su i obične nadstrešnice pretvorili u kvazi amartmane. Vidio sam, jedan ima garažu sa slikama a u njoj automobil. Kada sam bolje pogledao vidio sam da unutra ima frižider i kuhinjske elemente. Shvatio sam da je to apartman koji na početku ima kuhinju a kroz nju se ulazi u spavaću sobu. On po zimi u kuhinju parkira auto a po ljeti to iznajmljuje turistima. Za to je dobio dvije zvjezdice jer nema kupaonice i wc-a. WC je na katu.
P. S. Prastari vezovi za prastare brodice, sve se raspada, od brodova do vezova, vlada rasulo u pomorskom prometu i održavanju brodova. Na trajektima padaju rampe a brodovi HRM (hrvatske ’ratne’ mornarice), eno ih tužno privezanih u Puli, njih svih tri, zreli su za rezalište.
P.S. Prastare istarske ceste reklamiraju se kao odlične ceste za biciklizam i biciklistički turizam. Strašno. Onaj tko se upusti u tu avanturu napravi to jedanput i nikada više. Kamioni, autobusi, kamp kućice, automobili svi ih guraju i lupkaju retrovizorima u lakat budući da nema biciklističkih staza, nema trotoara, nema čak ni mogućnosti da ti biciklisti sklone malo udesno. To je avantura svih avantura koja se proba jednom u životu i ne ponavlja nikad više. Opasno je po život. To bi trebalo zabraniti a ne reklamirati.
Kada smo već kod loših lokalnih cesta mora se napomenuti da su vrlo opasne za vrijeme kiša. Tisuće neravnina i ulegnuća pretvara te inače skliske ceste u rijeke s tisuću akvaplaninga i skliskih površina koje su vrlo opasne za vožnju.
P.S. Reciklažna dvorišta nisu otvorena kao svugdje drugdje. Zatvorena su rampama i pri ulasku kontroliraju se osobne karte.
P.S. Prekrasne šume u istarskom gradovima stoje zapuštene i napuštene. Domicilno stanovništvo ima neke čudne kriterije po pitanju šuma. Npr. Šijanska šuma u Puli je proglašena park šumom. Postoji tabla na kojoj to piše i koji sadržaj se može u toj šumi naći. Ali od sadržaja i parka nema ništa osim te table. Šuma je šikara za koju je potrebna mačeta da bi se po njoj kretalo. Putevi po njoj su obične vododerine i ono što su malobrojni ljudi utabali nogama. Takve su u šume u cijeloj Istri.
P. S. Agencije za nekretnine govore na televiziji da nekretnine po Jadranu kupuju isključivo stranci. Ti stranci su u stvari Bosanci, Hrvati, Slovenci, Srbi i svi ostali gastarbajteri koji rade po zemljama Europe. To su ti misteriozni stranci koji kupuju naše nekretnine. Kada vidite njemačku registarsku oznaku u 90 posto slučajeva izlazi tip i govori hrvatski ili bosanski, tip je Hrvat ili Bosanac. To su ti stranci.
Agencije je za nekretnine čine ljudi koji su dobili otkaze u državnim firmama i odlučili se uhvatiti najlakšeg a najisplatljivijeg posla prodajom tuđih nekretnina sa visokim postocima koje ubiru bez rizika, jer oni sami ne otkupljuju nekretnine da ih ponovo prodaju što bi bilo logično, ne ne, oni prodaju tuđe nekretnine bez ikakvog rizika poslovanja. Na televiziji ih potpisuju sa stručnjaci za nekretnine. Stručnjak za nekretnine je inženjer građevine ili arhitekt a ne neki dojučerašnji ćate iz propalih državnih poduzeća, tete iz vrtića i sl. …
Benzinska pumpa u raspadajućem stanju. Desno od ceste je zatvorena a lijevo u istom takvom stanju 'normalno' posluje.
Novo parkiralište u Puli ima sve osim asfalta.
Banjole
Banjole. Ovo je primjer te čudne zaljubljenosti u taj bijeli građevinski materijal, bijela prašina, koji se stavlja baš svugdje. U privatna dvorišta, na privatne parkinge, na ceste i parkove. Ta zasljepljenosti tim jeftinim materijalom je neobjašnjiva
Ova cesta ima uličnu rasvjetu, prometne znakove što upućuje na to da je dobila i tehnički. Ima sve samo ne i asfalt.
Červar, grad pored Poreča. Istra
Lokalne ceste u Istri
Glas Istre
Radi se o Červaru malom gradiću Istre, tri kilometra udaljenom od Poreča.
A i sam Poreč pretvorio se u nešto između grada, što nije i nekakvog prigratskog naselja koji više sliči na zagrebački Sesvetski Kraljevec u odnosu na onaj poznati nekadašnji turistički biser bivše Jugoslavije.
"Selo Orihi na Barbanštini u blizni Svetvinčenata djeluje pusto. Obiteljske kuće većim su dijelom pretvorene u vile za odmor i čini se da je stalnih stanara malo. Svratite li u njega izvan sezone, srest ćete u najboljem slučaju jednu do dvije osobe. Ljeti pak, kada sunce prži 35 stupnjeva, nećete sresti nikoga."
I kao da pustoš ne stvara dovoljno sablasnu atmosferu, uz cestu će vas zateći prijeteće poruke jezivog sadržaja.
„Herod! Satana! Diabolo! Hudoba! Lucifer i Juda. Islamisti i komunisti, pederi!“, stoji na natpisima, uz koje su okačeni križevi, petokrake, srp i čekić te šahovnice s prvim bijelim poljem.
Istre 24
"Nakon uništavanja pomorskog dobra, Morski HR je počeo ozbiljno upozoravati na privezivanja velikih brodova za stabla i stijene diljem obale. Zapovjednici ignoriraju čak i znakove zabrane. Posljedice toga su stravične. Stabla, zbog sile, uzrokovane više desetaka ili stotina tona teškim plovilima, pucaju, suše se i danas izgledaju kao nakon kakve požarne havarije. Pored stabala su i iščupane te polomljene stijene, zbog čega su upravo primjerice, nastrože zaštićeni prstaci!"
Morski hr