Žuti prsluci


Čovjek bi pomislio da je političarima svaki prosvjed trn u peti. Ali nije tako, dapače, oni vole prosvjed ali 'miran prosvjed' čak i više nego kada ga uopće nema. Jer miran prosvjed njima donosi miran san.

Prvih dana prosvjeda prikazuju sebe kao istinske demokrate, heroje koji svakom čovjeku daju da iskaže svoj stav, skupljajući tako političke poene razbacujući se veliki riječima 'demokracija, pravo, humanost, čovjek, izbori, itd.' A kada prođe nekoliko dana i prosvjed se malo stiša, pa ih se pita što će poduzeti u vezi proteklog prosvjeda, odgovaraju '...pa molim vas, nećemo valjda dopustiti da nam ulica kroji politiku.' I tu je s mirnim prosvjedom kraj. Nikom ništa.

U zemljama s dužom demokracijom od naše, građani su to shvatili već davnih dana pa ozbiljnih a ne 'režimsko vladinih mirnih prosvjeda' više da i nema. Oni služe samo za podizanje rejtinga vladajuće garniture. A ozbiljna upozorenja vladi iskazuju se uvijek, kroz povijest, danas a i ubuduće, prosvjedima poput upravo proteklih francuskih, još nedavno grčkih, španjolskih, talijanskih, američkih... Možda i naš inertno neuk puk shvati da od 'mirnih prosvjeda' nema ništa pa poučen svijetom oko sebe krene u iskazivanje svog nezadovoljstva na jedan ozbiljniji i po vladajuće garniture neugodniji način.

Kada prosvjed ima istinski naum pa je na granici eskalacije tada političari uvijek gube. Da bi zaštitili sebe i svoje fotelje moraju potegnuti za silom, policijom i vojskom, vodenim topovima i gumenim mecima, pendrecima i oklopnim vozilima a to im nikako nejde na ruku po pitanju rejtinga. Jer takvom političaru nitko više ne iskazuje povjerenje na sljedećim izborima. Pa tako on zna, ako potegne silu gotov je kad tad. Nekad prije nekad poslije ali uvijek snosi posljedice. Pa pokušava na sve načine opravdati svoje postupke, nazivajući demonstrante kriminalcima, izgrednicima, poludjelim vandalima, anarhistima i što još sve ne. A u stvari radi se o siromašnim ljudima koji svojom plaćom više ne mogu platiti preskupu struju, vodu ili kupiti knjigu.

Današnji svjetski poredak koji se temelji na krupnom kapitalu i političarima dovedenim upravo da sačuvaju postojeće stanje donosi izrabljivanje radnika i gomilanje bogatstava pojedinaca. Neminovno izaziva gnjev koji će rezultirati sukobu velikih razmjera ali ovaj puta ne između država već između bogatih i siromašnih.

Bilo bi vrijeme da se hrvatski puk osvijesti od riječi domovina, nacija, vjera i obuče svoj žuti prsluk.

P.S. Svaki političar kune se u demokraciju a sanja diktaturu jer nema većeg afrodizijaka i opijata od moći. A moć političara najveća je u diktaturi.