Zastava 750, Fiat 600, popularni Fićo oli ti Pićo, u sportskom izdanju 'Nacionalna klasa' najlošiji auto na svijetu ali voljeli su ga svi


Zastava 750, Fiat 600, Fićo oliti Pićo iz Malog mista bio je najpopularnije malo vozilo sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Zvuči jako daleko ali nije. Od toga vremena pa do danas prošlo je tek pedesetak godina što i nije tako puno. 


Dakle Fićo! U ono vrijeme vozili su ga svi, radnici, direktori, doktori, profesori, pjevači i nogometaši. S onu stranu bare vozio se Linkoln Continental od šest metara duljine, dva i deset širine, kožnih bijelih sjedala obrubljenih ukrasnim šavovima, klimom, radiom i staklima na struju. Motori su bili osam cilindara, pet tisuća kubika i tko zna koliko konjskih snaga. Udobni i luksuzni za nepovjerovati. Dan danas kada ih gledam u muzeju Ferdinanda Budickog u Zagrebu ne mogu vjerovati da su ljudi s onu stranu Atlantika uživali toliki luksuz i raskoš pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća. 

No dobro, bilo kako bilo kod nas se je vozio Fićo...
Da bi se vozio sportski trebalo je biti pravi majstor. Zanatlija, kako se i zvao jedan sportski auto-moto klub toga vremena. Jer pravi tvornički Fićo imao je podvozje za akrobatiku. Ako si pretjerao u zavoju i pritom stisnuo kočnicu a imao sreće završio si na boku a ako te sreća napustila onda i nekoliko puta rotirajući na krovu. Imao je motor otraga i lagani prednji kraj, klizanje zadnjeg kraja sa kontriranjem bilo je za majstore od zanata. Njegovih dvadesetak konjskih snaga moralo se koristiti do maksimuma da bi se pojurilo sto. A osjećaj... kao da ćeš glavu izgubiti. 


Unutar kabine često se 'čulo'. Topli zrak dolazio je od motora iz kojeg je uvijek pomalo curilo ulje i rasipavale se benzinske pare a bilo je tu i raznih životinjica zalijepljenih za kiler preko kojeg je topli zrak cirkulirao u kabinu. Mirišljavi borići visili su na retrovizoru kao obavezna dodatna oprema a kod pojedinih vozača gomilali su se mjesecima i stvarali dodatni smrad u putničkoj kabini. Često je na podu bilo zemlje, rezervnih dijelova, hrane i mnogo toga drugog nedefiniranog ali zato štipajućeg za nos. I legendarni Fićekovi 'leptiri', to su bili mali prozorčići na prednjim vratima preko kojih je uvijek u unutrašnjost curila voda kada bi padala kiša, pridonijeli su tome. Ta je voda pomalo silazila na pod ispod tepiha, tu se zadržavala a kasnije smrdjela zajedno s prljavštinom za koju se baš nije mnogo marilo. Čast pojedincima, poput mene, koji su i Fiću održavali čistim. 

Bio je mali ali je prevozio cijele obitelji na more zajedno s njihovom prtljagom. Kvario se stalno. Rezervne dijelove ljudi su nosili po đepovima. 
"Imaš li svjećicu? Naravno, evo ti." 
Ideš na posao a u aktovci nosiš dva tri dokumenta i kablove s razvodnom kapom. Ako stane, pored ceste digneš poklopac motora i radiš, popravljaš. Na autoputu za more, pardon, cesti za more, svako malo pa stoji Fićo sa strane i mijenjaju se dijelovi. 
Ako nešto fali išlo se do prve samoposluge i kupi se. A rezervnih dijelova bilo je svugdje, baš svugdje, pa i po trafikama. Ljudi su znali u vratima, kada bi skinuli tapecirung da isuše vodu, naći poruke "kakva meni plata takva tebi vrata", glupo ali istinito. Sve ovo zvuči pomalo čudno. Ne djeluje stvarno. Na kraju, nije Fićo bio nešto ali voljeli su ga svi. Zašto, ne bih točno znao, možda zato jer je svima bio prvi automobil u životu. Prva ljubav zaborava nema.

P. S. Najlošiji auto na svijetu ipak je bio Yugo 45
Naziv „Nacionalka“ je bila sportska inačica Fiće

Nacionalna klasa

Nacionalna klasa bila je sportska inačica Fiće u kategoriji originalnih tvorničkih dijelova. Preinake su bile dozvoljene na motoru u smislu poboljšavanja rada pojedinih sklopova poput tokarskih obrada vitalnih pokretnih dijelova te promijene dimenzija određenih visina i debljina glava, košuljica, osovina i dihtunga. Bilo je tu i ključnih tajnih podešavanja razvoda paljenja oko čega su se vodile velike bitke znalaca mehanike toga vremena. Dopuštene promijene na ovjesu poput spuštanja karoserije do najniže moguće točke i promjena amortizera krutih reakcija rezultiralo je odličnim ležanjem u zavojima pri različitim opterećenjima bilo sile gasa ili sile naglog kočenja. 

Preinake na motoru donosile su poprilično dodatne snage kojom se mali i lagani Fićo, dodatno olakšan, pretvarao u '10 sekundni do sto' automobil i time mogao parirati legendarnim jurilicama toga vremena poput BMWa 2002. Nacionalna klasa bila je veoma popularna u bivšoj Jugoslaviji a utrke su se vozile u svim glavnim gradovima bivših republika. Šampionat Jugoslavije bio je iznimno atraktivan, vrlo posjećen i popularan. O njemu je snimljen i kultni film Nacionalna klasa s Draganom Nikolićem u glavnoj ulozi kao legendarnim Floydom. Osobno sam bio veliki fan i pogledao bezbroj utrka toga vremena. Upoznao sam mnoge legendarne vozače i saslušao njihove vrijedne savjete.

Atraktivnost 'Nacionalke' sastojala se u masovnosti na stazi i gladijatorskom pristupu njenih vozača. Vozilo se na samom rubu i zadnjim centimetrima prostora između vozila. Naprosto se nije mogla završiti utrka bez većih ili manjih oštećenja na karoserijama zbog vožnji u stiješnjenim grupama. Vozači nacionalke bili su majstori nad majstorima. Tko je prošao tu školu i krenuo u više klase uvijek je kasnije zauzimao prva mjesta. Način izvlačenja zadnjeg atoma snage iz Fićinog motora, kočenja toliko kasno i ulazaka u zavoj preskačući zakone fizike nisu se koristili nigdje drugdje u automobilskom sportu niti onda niti ikad kasnije. Specifičnost brzina reakcija i upravljanja nacionalkama doveden je do savršenstva među vodećim vozačima toga vremena. Bili su legende. Od njih su učili svi pa i moja malenkost.

Eto, to bi bio Fićo, poznati mali automobil kragujevačke Crvene Zastave s početkom proizvodnje 1955. godine, matične kuće Fiata iz Torina a zadnji je s proizvodne trake sišao 1985. godine.