Promjena brisača u tri čina


Dan prvi. Ugledah u Intersparu brisače na akciji. 25 kuna je stvarno dobra cijena. Moji na Renaultu su još dobri, ostavljaju dva tri tanka traga ali ništa alarmantno. Mogu oni tako još vrlo dugo. Ali, 25 kuna po komadu za dobar novi brisač, odlučio sam, mijenjam ih. Pozovem prodavača i zamolim za pomoć. Potrebno je odabrati odgovarajuću dužinu i adekvatnu plastičnu spojnicu. Kako ih ima mnogo mladi prodavač časkom će riješiti zagonetku.


Pogrešno, mladi prodavač ne zna koji brisač bi odgovarao mom Renaultu pa mi predlaže da trknem do garaže, skinem jednog i donesem gore u dućan kako bismo bili sto posto sigurni da kupujem pravog. Nema druge, mislim ja, na kraju krajeva lijevi je duži desni kraći pa biti će najpametnije da ih stvarno skinem i po njima odredimo dužinu. Mijenjao sam brisače tisuću puta, ništa lakše, dva tri klika na kopči i eto ih dole a potom gore.

Stavim naočale, skinem kaput, pripremim se i krenem. Dignem brisač, tu je spojka, stisnem, nejde. Nije tako, treba samo jako povući, nije ni to. Pa kako, mislim, uvijek je bilo baš tako. Vučem lijevo vučem desno, ni makac, nejde. Pa kako se ovo skida, bombom valjda. Nakon dvadeset minuta, odustajem. Ne mogu ih skinuti. Ništa od jeftinih brisača u Intersparu. Ionako smatram da se auto dijelovi ne kupuju u špeceraju. Biti će najpametnije da odem do Molydona gdje godinama servisiram automobil. Imaju oni brisača na pretek, radionicu, mehaničare, alat, pasti će brisači ko pokošeni. Pa moraju, nisu kvantna kemija, pa to su samo obični brisači.

Pola grada vozim kroz neopisivu gužvu, guram se kroz zakrčene avenije, po nekim dvorištima kratim put jer Molydon je u Sesvetama. Al ne žalim, bar ću srediti brisače i gotovo. Eto me, konačno stigoh. Sretan, nema gužve u dućanu sada ćemo to časkom. Dok oni rade ja ću popiti jedan Nescafe u njihovom kafiću i popričati s gospođom Suzi koja tu tješi iznervirane mušterije servisa već godinama.

Molim jedne brisače za Megana, pogledajte koji pašu, zamijenite ih pa me pozovite kada bude gotovo, kod gospođe sam Suzi. Biti će to skuplje od onog u Intersparu al skratiti će mi muke, zato ne pitam šta košta, neka košta. Gleda prodavač u kompjuter i gleda. Pomislim, šta windowse reapera. Kao da sam ga pitao za prenosne odnose u mojoj getribi. Nemamo gospon, moramo ih naručiti. Kada biste mogli doći.

Zlo i naopako, puca mi film... pa nemojte me zezati kakvo naručivanje, pogledajte na zid dućana visi vam stotinu brisača, potrudite se malo pronađite mi odgovarajuće. Ne želim se naručivati, prelaziti pola grada po zakrčenim ulicama, pamtiti datum i vrijeme za tako benignu glupost poput zamjene metlica moga automobila. Prodavač gleda u mene onim tupim telećim pogledom, ne reagira. Ljut sam, zahvaljujem im i odlazim. Idem doma, dosta mi je brisača, ostat će tu gdje jesu do kraja života i gotovo.


Dan drugi. Ujutro otvorih oči i na što prvo pomislim, na brisače, naravno. Ono jučer bila je puka slučajnost, pegula, takav dan, obična sitnica, danas ću ih srediti. Mijenjao sam na automobilima i kompleksije stvari od te gluposti. Kakvi mehaničari i prodavači. Danas ću se sam pobrinuti za to. Treba uzeti kliješta, podrobiti plastiku kopče a potom će brisač sam pasti, vrlo jednostavno. Izmjerio sam dužinu lijevog i desnog, ponio alat i pravac u Metro. Cijena je tu puno veća ali nije važno, moram to danas skončati i šlus.

Izaberem Bosch, dužina paše, piše na poleđini Renault, godina odgovara, dakle sve je po pravilu službe. Platim i gas van da to sredim. Stavim naočale, skinem kaput i krenem. Stišćem kliještima plastiku kopče ali ne napredujem baš nešto. Elastično je to i tvrdo, malo pomalo, dio po dio i na posljetku, napokon, brisač padne.

Izvadim iz kutije novi, na njemu je plastična spojnica. Izgleda krhko i jako sumnjivo. Ne izgleda to meni kao nešto što bi odgovaralo štangici moga brisača. Izaziva sumnju, ništa ajmo probati. Nisam pravo niti dotakao kad spojnica puče kao da je od stakla. U ruci mi novi brisač, stari potrgan a nova spojnica leži puknuta na podu. Pa ovo sada prelazi sve granice. Ne vjerujem da se to događa. Kupio sam nove brisače koje mogu sada staviti u prtljažnik da se sa mnom voze. Ne mogu ih ni u dućan vratiti jer sam potrgao plastičnu kopču koja je i napravljena tako da pukne kada ju se pogleda. Strašno. Ljut sam, idem doma, dosta mi je brisača, ostat će ovako zauvijek, ja to više ne mogu gledati.


Dan treći. Brisači, brisači. Ništa, nema druge nego otići u Renault Hrvatska servis da se pobrinu za to. Izbjegavam ih u širokom luku jer su dijelovi kod njih skupi a satnica visoka. Prije nekoliko mjeseci otišao sam kod njih da mi pokažu kako restartirati brojčanike o prosječnoj potrošnji i tome slično na nulu. Htjeli su izvaditi radni nalog, uzeti automobil u servis i naplatiti mi pola radnog sata odnosno 125, 00 kuna budući da je puni sat 250,00. A radi se o poslu, ako se to uopće može nazvati poslom, pritiska na gumbić polugice brisača na sedam sekundi. I gotovo, to je to, brojke se restartiraju. Sedam sekundi držanja prsta na polugici brisača pored volana naplatili bi 125,00 kuna. Zato mi je svaka pomisao na odlazak kod njih mrska.

Kako onda tako i sada. Veliki brisač kod njih košta 180 mali 140 i pola sata rada 125 kuna. 445,00 ukupno. Daleko je to od Intersparovih 25 na akciji od prije dva dana. Ljut sam, ne dam tolike pare, pljačka je to. Gonite se u vražju mater i vi i vaš originalan servis. Idem ja natrag u Interspar po one od 25 akcijskih kuna. Ništa me ne smije iznenaditi pa tako i sitnica da akcije više nema a brisači sada koštaju duplo više. Ali, to je sada najmanje važno, radi se tu o životu i smrti. Ili ja ili brisači, jedan mora pasti.

Kupujem jedne i odmah na blagajni naglasim da ću ih za pet minuta vratiti ako mi neće pasati. Još jedni novi i beskorisni u prtljažniku nisu mi potrebni. Naravno, nisu pasali, vratio sam ih. Ljut sam ali nejdem doma. Sada krećem u odlučujući boj. Vozim brzo, nabrijano, forfaram sve što mi se nađe na putu. Idem od benzinske pumpe do benzinske pumpe.

Kako vam možemo pomoći. Promijenite mi brisače... pobjegnu. Idem dalje. Imate li brisače... imamo, mijenjaj. Ne bi oni, nisu to još radili, mladi su. Vozim dalje, govori mi jedan, odite na Vukovarsku ima tamo jedan odmetnik koji mijenja. Bio, nema ga. Idem dalje. Konačno, Novi Zagreb. Na pumpi radi jedan mršavi momak, onako mršav ko ptica trkačica.

Spreman je pomoći, hvata se posla. Donosi ne jedan već desetak zapakiranih brisača koje pažljivo otvara, vadi plastične spojnice i polako ispituje koja od njih odgovara mom automobilu. Nećete vjerovati, pronašao je. Jedan klik, drugi klik i napokon, nakon tri dana na mom automobilu nalaze se novi brisači. Platio sam ih 60,00 kuna po komadu, dao njemu 20 za kavu dakle ukupno 140 kuna i jedna godina života.

Proizvođači automobila namjerno rade izvanstandardne dijelove i načine njihovih izmjena ne bi li prisilili vozače da kupuju skupe dijelove i mijenjaju ih u njihovim preskupim servisima. I garancije od po nekoliko godina ostvaruju se isključivo servisiranjem u tim servisima. Dakle sve je pomno smišljeni scenarij kako bi bili ovisni o njima od početka pa do samog kraja. Nisu oni jedini i u drugim segmentima života je isto. Ima li tome lijeka, realno i nema, igra je takva pa ko hoće neka pleše a ko neće... Pero, posudi mi svoj bicikl.

Pozdrav