Porcijunkulovo, Čakovec Anno Domini 2016: Socijalne razlike i među Oldtimerima

Svake godine potkraj srpnja Čakovec zasja u posebnom ruhu. Porcijunkulovo, svake godine sve raskošnije i ljepše, tradicionalna kulturna manifestacija koja ove godine obilježava 52. godinu održavanja. Prvobitno zamišljena kao ‘Sajam tradicijskih zanata’ vezanih uz crkveni blagdan ‘Gospe od anđela – Porcijunkule’ (2.08.), manifestacija se svake godine tematski i obujmom širila da bi danas stekla status turističkog hepeninga koji privlači veliki broj novih posjetitelja. Vidan napredak zadnjih nekoliko godina, svega izloženog, govori da su Čakovčani shvatili potencijal i odlučili pridati zasluženi joj turistički značaj. Turista i posjetioca sve je više a ponuda i program sve su bolji. Prekrasan dvorac Zrinski odnosno Stari grad Zrinskih donosi potreban tač. 



U 16. stoljeću hrvatski ban Nikola Šubić Zrinski, došao je u posjed Međimurja 1546. godine, i pretvara čakovečki kastrum u utvrđeni renesansni dvor, branjen bedemima i bastionima, okružen opkopima napunjenim vodom. Obaveza kmetova-ljudi za sudjelovanje u građevinskim radovima na održavanju dvorca te misiji i trudu da život dvorjana bude ugodniji i ljepši bio je reguliran zakonskim dekretom. Za razliku od njih život kmetova-ljudi u zemunicama nije donosio ništa lijepo. Ispod zemlje, gušeći se u vlastitom izmetu bez ikakve nade za drugačiji život. Samo svakodnevno čeznutljivo gledanje u beskrajnu raskoš dvorca i njegovih stanovnika. Grandioznost arhitekture prisutna je na svakom koraku. Veličina, broj katova, debljina zidova, svijetlo velikih prozora mogu se porediti s današnjim rezidencijalnim objektima. Najsjajnije godine dvor bilježi za života bana Nikole Zrinskog Čakovečkog kada ga posjećuju i podrobnije opisuju strani znanstvenici, diplomati i putopisci. Danas je to spomenički kompleks nulte kategorije i središnji memorijalni prostor Međimurja. Njegovi bastioni, zidine, palača i perivoj srce su današnjeg Čakovca grada.

Moje poznavanje ulice kišobrana datira od 2013., godine dakle nepunih tri. Privukli me Oldtimeri u sklopu manifestacije Porcijunkulovo izloženi na prekrasnom malom čakovečkom parku Rudolfa Kropeka punom hladovine starih hrastova. Skupljaju se tu ujutro i tradicionalno u 11 sati počinje njihova ruta pitomim, zelenim, međimurskim krajolikom. 
Čim stigoh i ugledah ih srce mi se ispuni posebnom milinom. Samo kratko dobacim supruzi: "Slijedi me...ako se izgubimo ja sam na startu u 11", naravno, tu je ona sa bočicom vode kojom me stalno nutka i nekim slasnim zalogajčićima koji se kupuju na svakom ćošku.

Ove godine sve sjaji, osjeća se vidan pomak u društvu Oldtimera. Automobili su prelakirani, sjaje se novi dijelovi, novi kotači - naravno originalni, nova unutrašnjost. Opa... ovo je promjena i to velika u odnosu na prijašnje godine. Vlasnici automobila posvetili su im mnogo pažnje, vremena i novca. Uredili su svoj stajling i stajling svojih starih prijatelja, koji voze dugo, već dugo... Tu su šilterice pedesetih, marame tridesetih i kožne jakne šezdesetih prošlog stoljeća. 
Vau... sve je lijepo, prelijepo...Fascinira me Cadillac Eldorado iz sedamdesetih. Dug je 6 metara širok 2,10, osam cilindara. Oprema kompletna, sjedala kožna na struju, retrovizori i bočna stakla na struju, klima, automatski radio, sve baš sve je tu... Razgovaram s vlasnikom... kod njega je zadnjih dvadeset godina. Kaže da je besprijekoran. Registriran je, vozi ga nedjeljom. Pali ga, turira, ima tihi dubok moćan zvuk a gas prima momentalno. Pa jeli moguće da su amerikanci vozili takve automobile šezdesetih godina prošlog stoljeća kada smo mi sanjali Fiću. Nemoguće...!

Ali, nešto mi fali, nema mi nekih automobila, zapravo mnogih, nema mi Peugeota 304, 404, 504, samo jedan 204 je tu, Fiata 132, 128, 124, Renaulta 16, 10, 12, Audia 100, 80, BMWa 2800, 3200, Citroena CS, Juga i Stojadina, nema mi onog mirisa benzina i starog originalnog mirisa unutrašnjosti koji svak za sebe ispriča svoju priču, "obišao sam pola svijeta"... Nema mi mirisa moje mladosti za kojom toliko čeznem. 
Razmišljam i spoznam. Svi ti faceliftinzi, liposukcije, makeupovi i solarijske brončane puti ljubimaca i njihovih vlasnika otjerali su one koji ih u tome nisu mogli slijediti. Oni koji zbog besparice ne mogu platiti rezervni dio, registraciju ili kotizaciju za svog starog druga pa tako ni dovesti ga na skup "Clasic cars" i pokazati nama vječnim zaljubljenicima u miris benzina. Šteta, jer bez njih pravog Oldtimer skupa nema. Ovi sadašnji su lijepi i prelijepi ali njihovo mjesto prije bi bilo u tvorničkim muzejima a na druženjima Oldtimera volio bih vidjeti baš one prave pomalo rđave automobile kojima curi ulje i benzin, pohabane unutrašnjosti apšisalih boja, umornog izgleda koji teško pale i jako dime. Takvi Oldtimeri su za dušu i dragi mome srcu, kada nakratko zatvorim oči, udahnem njihov miris i poletim u prošlost.

U svakom slučaju Porcijunkulovo u Čakovcu vrijedi posjetiti što zbog kišobrana, što zbog starih automobila, što zbog langoša ili samo nekih prošlih vremena. Živjeli...