Facebook


Prije nekih trinaestak godina otvorili smo svoje prve Facebook profile. Ljudi su tada bili susretljivi i dobronamjerni u tom novom digitalnom druženju. Dodavalo se sve. Ljudi su prihvaćali i dijelili prijateljstva. Već poslije nekoliko mjeseci skupilo se preko 500 prijatelja a poslije dvije godine 2500. Osobno, onda a niti danas, trinaest godina kasnije u tom digitalnom druženju ne vidim ništa posebno. Više je to sprega malih kompjutera koje nosimo na dlanu i sadržaja bez kojih bi ijedni i drugi bili nepotpuni i neinteresantni.

Kako bilo, tih 2500 prijatelja počeli su mi lagano ići na živce. Preko mojeg zida vrtjelo se svakodnevno stotine i stotine objava i svakojakih gluposti koje me nisu interesirale a one koje su me zanimale prolazile su kroz gomilu neopaženo mom oku. Tako sam poslije nekoliko godina odlučio izbrisati svoj prvi profil zajedno sa svih 2500 prijatelja. Uzeo sam nekoliko mjeseci odmora a tada ponovo otvorio drugi s čvrstom odlukom da će sada tu biti samo oni koje poznajem, bliži i dalji rođaci, zanimljivi ljudi i to bi bilo to. Nakon cca dvije godine imao sam 350 prijatelja. Smatrao sam da je opcija takve koncepcije ispravna.

Prevario sam se. Tada sam vidio neke stvari meni poznatih ljudi i rodbine koje nisam trebao vidjeti. Jednostavno nisu mi legle. Iz drugog pokušaja odlučio sam ponovo izbrisati svoj profil zajedno sa svih 350 prijatelja. Uzeo si pauzu a tada pokrenuo novi, po treći puta, pri kojem sam odlučio da ne dodajem više nikoga osim onog minimuma koliko Facebook traži da bi profil bio funkcionalan. Sada koristim Facebook samo kao oglasnu ploču. 

O dvoličnosti i nedemokratičnosti Facebooka ne treba trošiti riječi jer je svatko barem jednom doživio neku neopravdanu i nepravednu mjeru ili radnju mreže prema njemu. Oni se kao zalažu za ovo te za ono. Za zaštitu podataka, protiv govora mržnje, za brisanje lažnih profila itd. Itd. A svatko zna da im lažni profili donose najmanje trećinu ako ne i polovicu ukupnog golemog profita. 
Nikada ne odgovaraju na upite ili pritužbe na razini ljudske komunikacije, što je razumljivo zbog dvije milijarde korisnika ali tako je bilo i u početku kada su imali 100 tisuća registriranih, ali zato na svakom koraku dušobrižnički mole ljude da im jave ovo ili ono, tobože. Robotizirani programi odrađuju tu komunikaciju koja uvijek završava šablonskim unaprijed određenim odgovorima. 

Druženje među ljudima svodi se na kratke rečenice koje skoro uvijek pa su nedorečene i ne prenose pravu i cjelovitu misao objavitelja. S vremenom mreža je uvidjela problem pa je dodala emotikone da bi ljudi uz objavu pokušali sugerirati njihovo trenutno raspoloženje  i tako objavu približiti čitaocu. Radi li se o sarkazmu, ljutnji, veselju, smijehu, razočarenju ili slično što se iz kratke vrlo često nepismene objavice ne može razaznati pa se one često tumače na pogrešan način. U početku se objave nisu mogle editirati jer to programski nije bilo moguće. Nisu se mogli davati odgovori na komentare niti komentari na komentare. Mreža je bila sirova a programeri Facebooka učili su u hodu kako obuzdavati mase od stotine tisuća objava i slika odjednom pa sve više i više neprekidno. Facebook je u početku radio sporo, gušio se otprilike kao i Google sve dok nisu globalno i regionalno posijali servere širom svijeta i počeli programirati na jedan posve novi način.

Kada su političari otkrili društvene mreže potrudili su se brže bolje zagaditi ih svojim prisustvom. Mreže su postale poligoni lažne propagande svih fela i oblika potpomognuti Crkvom. Za svoje gadljivo ponašanje izmislili su dodatne riječi kako bi bar malo umanjili njihovu dvoličnost i licemjerje. Pa tako svoje bljutave rabote nazivaju utakmicama, svoje laži spinovima a najveće beskičmenjake i lažove među njima spin doktorima. Sa sobom su na mreže dovukli buljumente mladih kvazi istomišljenika kojima je jedini zadatak sijati mržnju sa svojih lažnih profila, vrijeđati, blokirati, pisati demagoške objave i širiti lažnu propagandu iliti fake news. Svi se sjećamo djetinjstva iz kojeg nosimo sliku na barem jednog klinca laktaroša, cinkaroša i ulizice. Nismo ih voljeli. Danas su ti klinci političari. Društvene mreže pretvorile su u poligone njihovog vrijeđanja, prijetnji, nasilja i mržnje. Sa sobom su dovukli i tisuće nepismenih i priglupih kojima ispiru mozak skupo plaćenim PR gnjusobama. Imaju službe koje su zadužene za non-stop neprekidno laganje i stvaranje općeg kaosa. Sve se to mora skupo platiti pa je najjednostavnije zagospodariti proračunom i služiti se njime kapom i šakom. U trideset godina hadeze vladavine nagledali smo se svih mogućih modaliteta pljačke našeg novca. I sada na kraju umjesto da ih se kazni i krivično goni narod im izglasava povjerenje po ne znam više koji puta valjda po nekom vidu štokholmskog sindroma. Jednostavnije zbog neobrazovanosti, primitivnosti i manjka inteligencije ili malog sitnog interesa kao evo ti plaća, ne moraš raditi ništa.

Kako će izgledati Facebook i druge društvene mreže za deset godina nitko ne može predvidjeti. Nešto se govori o mrežama virtualne stvarnosti u koje ćemo 'fizički' ulaziti. Hoće li to tako biti ili mreže neće više postojati treba pričekati i vidjeti. Ako nastave samo u ovom dosadašnjem smjeru ljudi će se zasititi a tada bi profit značajno pao što ne bi nikako dozvolili oni koji od njih gomilaju basnoslovna bogatstva neshvatljiva ljudskom umu. To su vrijednosti koje nemaju realno uporište već su napuhani baloni koji se vrlo lako mogu ispuhati. Na kraju krajeva, neka se i ispušu, jer ne odgovaraju kozmičkoj pravdi.