Zastava 750, Fiat 600, popularni Fićo oli ti Pićo najlošiji auto na svijetu a voljeli su ga svi

Zastava 750
     Eto dokaza da je ljubav slijepa. Zastava 750, Fiat 600, Fićo oliti Pićo iz Malog mista bio je popularno malo vozilo sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Zvuči jako davno ali nije. Od toga vremena do današnjih dana prošlo je tek osamdesetak godina što i nije tako puno. 


      Dakle Fićo! U ono vrijeme vozili su ga svi, radnici, direktori, doktori, profesori, pjevači i nogometaši. S onu stranu bare u to vrijeme vozio se Linkoln Continental od šest metara duljine, dva i deset širine, kožnih bijelih siceva s šavovima, klimom, radiom i staklima na struju. Motori su bili osam cilindara, pet tisuća kubika i ko zna koliko konja. Udobni i luksuzni za nepovjerovati. Dan danas kada ih gledam u muzeju Ferdinanda Budickog u Zagrebu ne mogu vjerovati da su ljudi s onu stranu Atlantika uživali toliki luksuz i raskoš pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća. 


     No dobro, bilo kako bilo kod nas se je vozio Fićo...
Nacionalna klasa
Da bi se vozio brzo trebao si biti pravi majstor. Zanatlija, kako se je i zvao jedan sportski auto-moto klub toga vremena. Jer pravi tvornički Fićo imao je podvozje za akrobatiku. Ako si pretjerao u zavoju i pritom stisnuo kočnicu a imao sreće završio si na boku a ako te sreća napustila onda na krovu. Imao je motor otraga i lagani prednji kraj, klizanje zadnjeg kraja sa kontiranjem bilo je za majstore od zanata. Njegovih dvadesetak konjskih snaga moralo se koristiti do maksimuma da bi se pojurilo sto. A osjećaj... kao da ćeš glavu izgubiti. 



Unutrašnjost Fiće
Unutar kabine često je smrdilo. Topli zrak dolazio je od motora iz kojeg je uvijek pomalo curilo ulje i rasipavale se benzinske pare a bilo je tu raznih životinjica zaljepljenih za kiler preko kojeg je topli zrak ulazio u kabinu. Mirišljavi borići visili su na unutarnjem retrovizoru kao obavezna dodatna oprema a kod pojedinih vozača gomilali su se mjesecima i stvarali dodatni smrad u putničkoj kabini. Često je na podu bilo zemlje, djelova, hrane i mnogo toga drugog nedefiniranog ali zato neugodnog mirisa. A legendarni Fićekovi "leptiri" to su mali prozorčići na prednjim vratima uvijek su curili kada bi padala kiša. Pa je voda malo pomalo ulazila dolje na pod ispod tepiha, tu se zadržavala i kasnije smrdjela zajedno s prljavštinom na podu za koju se baš nije mnogo marilo. Čast pojedincima koji su i Fiću održavali čistim. 


     Bio je mali ali prevozio je cijele obitelji na more zajedno s njihovom prtljagom i to na krovu. Kvario se stalno. Rezrvne djelove ljudi su nosili po đepovima. "Imaš li svjećicu? Naravno, evo ti." Ideš na posao a u aktovci nosiš dva tri dokumenta i kablove s razvodnom kapom. Ako stane, pored ceste digneš poklopac motora i radiš, popravljaš. Na autoputu za more, pardon, cesti za more, svako malo pa stoji Fićo sa strane i mijenjaju se djelovi. Ako nešto fali ode se do prve samoposluge i kupi se a rezervnih djelova bilo je svugdje baš svugdje. Ljudi su znali u vratima, kada bi skinuli tapicirung da isuše vodu, naći poruke "kakva meni plata takva tebi vrata", glupo ali istinito. Sve ovo zvuči kao iz nekih smiješnih romana. Ne djeluje kao stvarnost. A bila je i lijepa i stvarna. Bez previše nervoze i stresa. Bez kapitalizma i neumornih šefova. Na kraju, voljeli su ga svi. Zašto, ne bih točno znao, možda zato jer je svima bio prvi automobil u životu.

P. S. Najlošiji auto na svijetu ipak je bio Yugo 45
Naziv „Nacionalka“ je bila sportska inačica Fiće


Zastava 750